Desanka Maksimović (16.5. 1898. – 11. 2. 1993.) bila je jedna od voljenijih srpskih pesnikinja, a takođe je bila profesor književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti.
U jednom videu Desanka je govorila o svojim đacima, a odgovorila je i na pitanje kakav je profesor/učitelj bila.
“Ja sam verovala da sam mnogo stroga, a đaci su govorili da sam blaga. To znači da sam bila stroga u pogledu zahteva da ono što zadam da se nauči, da se lepo nauči, a kad je došla kazna kad moram dati jedinicu, nisam se radovala i nisam ih ni davala, nego sam pustila đaka sutradan ili prekosutra da kaže ono što sam zadala”.
Zbog čega je tako odlučila i sama je obrazložila:
“Ne mora neko znati znanje danas, može ga znati i posle tri dana. Ja nisam bila tako glupa da zahtevam od deteta do tog dana. Znanje je znanje, makar se steklo i posle pet dana, i mogla sam, volela sam i htela da sačekam dete nauči. Nekome je mama bolesna, nekome je tata otišao na operaciju, neko je bio istučen ujutru što nije oprao zube, i kako će on meni lepo govoriti… Pa ga ja sačekam da sve te nevolje prođu. U tom pogledu sam bila ne blaga, nego normalna”, objasnila je pesnikinja.
Prepoznatljiva po autentično šeširu, bez kojeg nije nikuda išla, Desanka Maksimović svrstava se u red omiljenih domaćih pesnikinja. Sem emocija koje je prenosila na papir, ova dama u svakom svom intervjuu dirala je srca slušalaca. Filantrop, altruista, humanitarac, oslikavaju licnost ove vanvremenske umetnice.