Svim ljubiteljima savremene poezije, pogotovo one koju danas zovemo “instagram poezija”, želim da predstavim prvu zbirku kanadske književnice i ilustratorke Rupi Kaur, pod nazivom “Med i Mleko”. Delo o kom pričamo danas je pravi primer jedne ženske revolucije.
Iako je delo primarno napisano za sve žene sveta, nezavisno od boje, rase, seksualnog opredeljenja i slično, smatram da bi i muškarcima ovo štivo dobro došlo. Ponekad je za razumevanje jedne žene dovoljno pročitati delo koje je ženama posvećeno.
Sva dela Rupi Kaur, a posebno “Med i mleko” s kojim se i proslavila i došla na scenu svetske književnosti, važe za jedna od onih dela koje čitaš, dok ti se celo telo ježi.
Pesme o majčinstvu, patrijarhatu, seksualnoj čulnosti i društvenim problemima kojima smo svakodnevno izloženi, dopuštaju čitaocima da se maksimalno povežu sa delom kao i sa samom autorkom.
Zbirku čine kratke priče, poetske i prozne, koje su grupisane u celine, poglavlja, i svaki čitaoc može izabrati kojim će redosledom čitati. To može biti ciklus pod nazivom “Povređivanje”, ili “Isceljenje”, za svakoga ono kroz šta u tom momentu prolazi. Pesme je dopunjavala ilustracijama, tako da te reči prati i vizuelno predstavljanje, te je emocija koja nas prožima još jača.
Može se reći da je ona obeležila začetak moderne poezije, u želji da se odrekne svega tradicionalnog, stereotipa i predrasuda, ona se odrekla i rime, strofe i stiha.
Ne poštuje pravopis, zapete ne postoje, a ni veliko slovo se ne poznaje. U njenoj poeziji se poznaje emocija i to je sve što se prožima kroz svaku pesmu ili prozi u stihu – koju je napisala. Melodičnost igra ogromnu ulogu, a ona je to na pravi način prikazala.
Nakon njene prve zbirke, krenula je lavina savremene poezije. Danas se za svakog umetnika, pisca savremene poezije, može reći da je inspiraciju pronašao u njenim delima, makar i na sekund.
Naravno da je savremene poezije bilo i ranije, ali je njeno delo ispratio razvitak tehnologije, mediji i društvene mreže. Ipak, ovakvo delo treba čitati u originalu, na engleskom jeziku, kako ga je i pisala. Izdavači nisu uspeli da prenesu emociju i srž njene poezije.
Ako uporedimo njene pesme na engleskom i na našem jeziku, videćemo veliku razliku. Poenta je slična ali srž nikako.
Pored toga što se ona u svim svojim delima obraća ženama, nekada svojim poznanicama, članovima porodice, tako se obraća i muškarcu koji nije tu, ocu, silovatelju, a ponekada je i ona lirski subjekt.
Ono što se posebno ističe jeste pojava ljubavi prema sebi. Njeni čitaoci mahom govore kako su uz njena dela naučili da poštuju sebe, da stave sebe na prvo mesto i da im njihovo sopstveno zadovoljstvo bude pokretač svega, u onoj meri koja ne prelazi u sebičluk.
Autorka je knjigom stvorila zbirku svakodnevnih poruka, poput onih koje ostavljamo jedni drugima na radnom stolu ili na frižideru – samo emotivnije.
Naravno, njen ciklus pesama nije za svakoga – u nekim momentima se graniči sa patetikom i predstavlja oblak nagomilanih reči koji se samo širi dok u nekom trenutku ne pukne i saspe nam realnost u lice. Jasan je nedostatak književne prakse, ali ono što je ključno za poeziju – ne manjka.
Danas zaista na svim društvenim mrežama možemo pronaći citate i pesme sličnog karaktera, koje su komercijalnog karaktera, ali – u svakoj od tih pesama postoji jasna iskrena emocija i želja da se svaka žena oseća slobodno i sigurno u zajednici sa drugim ženama, kao i među zverima – a to ponekada mogu biti oni koje najviše volimo.
Pesnikinja zaista uspeva u svojim idejama – stvara delo koje je u nekom trenutku svakome od nas potrebno – jer se svi mi ponekad osećamo onako kako ona u svojim delima opisuje.